Recenzija
Izdavač: Mitopeja
Ova knjiga je nešto posebno. Nešto drugačije. Meni nešto novo.
“Slikar Masuji Ono posvetio je sav svoj dar onome što je na vrhuncu stvaralačkog napona smatrao vrijednim ciljem: imperijalističkom pokretu koji će izvesti Japan iz bijede i pretvoriti ga u svjetsku silu. Nisu bila vremena za teme kojima je posvetio cijelo školovanje i šegrtovanje, teme tjelesne ljepote i suptilnosti izražaja. Vremena su bila ratna.
Sada, kad je Drugi svjetski rat prošao i odnio svoj danak, Ono se pita koliko njegove nekadašnje odluke utječu na bračne izglede još neudane mlađe kćeri. Dok popravlja kuću oštećenu u bombardiranju i uživa u rijetkim posjetima starije kćeri i jedinog unuka, on svjedoči velikim promjenama kroz koje prolaze njegova četvrt, njegov grad i njegova domovina.
Pritom mu se misli neizbježno vraćaju na svijet koji je poznavao u mladosti, plutajući svijet noćnih užitaka uz piće i duge, gorljive razgovore, svijet najvrsnije, najkrhkije ljepote koju slikar uopće može prikazati – danas netragom nestali svijet.”
Inače ne čitam ovakve knjige, ali Kazua obožavam otkad sam pročitala knjigu Klara i Sunce i nekako se nadam da ću pronaći neku knjigu koja će me toliko osvojiti. Ova knjige me nije toliko osvojila, ali moram priznati kako je remek djelo.
Ja ju nisam baš shvatila najbolje. Moguće samo da nisam spremna za ovakvu tematiku, ali svejedno razumijem da je knjiga odlična. Napisana je perom nobelovca i ne može biti loša, samo ju ja ne mogu baš razumjeti.
Mislim, razumijem radnju, ali mislim da nisam uspjeha shvatiti bit svega.
Knjiga se čita dosta lagano, ali možda mi je i to bio problem. Nisam baš čitala između redaka.
Knjiga zaslužuje puno više pažnje nego što ju je dobila i definitivno ću joj se jednog dana vratiti da vidim je li ju napokon razumijem.
Primjedbe
Objavi komentar