Recenzija
Izdavač: Stilus
Ova knjiga je kod mene stvorila različite emocije. Bilo je tuge, sreće, ali u nekim trenucima čak i ljutnje.
"Sam i Sadie upoznaju se u bolnici 1987. Sadie posjećuje sestru, Sam se oporavlja od automobilske nesreće. Dani i mjeseci sporo prolaze, no u zajedničkom igranju igrica pronalaze sreću, bijeg, žestoku konkurenciju i – posebno prijateljstvo. Prijateljstvo ipak biva naprasno prekinuto i djeca se vraćaju u svakodnevicu.
Susret na postaji podzemne željeznice, osam godina kasnije, vraća ih u djetinjstvo i uskoro započinju raditi ono što vole – zajednički stvarati virtualne svjetove. Suradnja ih pretvara u superzvijezde i svijet preko noći postaje njihov. No to ih ne može zaštititi od svega što život donosi."
Ovo je jedna životna priča koja vas neće ostaviti ravnodušnima. Kad sam krenula čitati, na prvu mi nije bila toliko zanimljiva, ali kroz nekoliko poglavlja, radnja me potpuno uvukla u knjigu. Moj svijet je postao njihov svijet, a ja sam postala dio njihovog svijeta i njegove stvarnosti.
Ova knjiga nije toliko sretna kao što na prvu možda izgleda. Naslovnica je slatke, vuće nas na čitanje, ali knjiga nije baš najsretnija. Kao što ni život nije sretan. Život je pun padova i uspona, pa je takva i ova knjiga.
Pratimo Sama i Sadie. Bili su prijatelji kao djeca, pa su se sreli ponovno kad su bili na fakultetu. Tada su došli na jednu ideju i to ih je povezalo za cijeli život.
Kroz cijelu knjigu, ja sam jako navijala za Sama i Sadie i jedva sam čekala da završe zajedno. Sam je jako volio Sadie, ali uvijek ga je bilo strah kako nije dovoljno dobar za nju, kako on nije za nju, kako ne izgleda dobro i tako dalje. Imao je nisko samopouzdanje i to ga je učinilo takvim kakav je.
Njega život nije mazio. Prošao je kroz razne stvari, neke su bile sretne, neke tužne, a neke još tužnije. Ostao je bez majke, noge i bilo mu je teško.
Bilo mi je baš drago kad su se on i Sadie našli. Napokon je imao sreće u životu.
Ali s vremenom se i to promijenilo.
Ono što ne volim je što ljudi ne komuniciraju. Zar je toliko teško reći kako se osjećamo? Zar je tako teško reći da nas je netko povrijedio?
Toliko toga se moglo drugačije dogoditi da su Sam i Sadie znali komunicirati. Da su pričati jedno s drugim, da su rekli što ih je povrijedilo, što im je smetalo. Ovako godinama nisu komunicirali i izgubili su prijateljstvo.
Sve je teže kad ne komuniciramo s ljudima do kojih nam je stalo.
Ono što me najviše rastužilo je što znam da postoje ljudi kojima ljubav nije bila uzvraćena. Cijeli život dali su svoje srce nekome tko ih nije vidio na taj način. Dali su svoje srce nekome kome to srce nije bilo potrebno. To mi je užasno tužno jer stvarno želim vjerovati kako svatko od nas ima nekoga s kim može provesti ostatak života. Volim vjerovati u to da svatko ima jednu osobu koja mu odgovara do te razine da ga želi imati u svome životu do kraja.
Meni je ova knjiga bila odlična. Nije nešto što inače čitam jer volim sretne krajeve i knjige pune romantike i slatke divne ljubavi. Ali jako mi se svidjela. Naučila me da život nije bajka i da bih trebala razgovarati s ljudima ako ih ne želim izgubiti. Naučila me da cijenim ljude oko sebe i da se potrudim oko ljudi do kojih mi je stalo.
Vjerujem da ćete uživati u knjizi. Vjerujem da svatko od vas može pronaći nešto slatko, lijepo i vrijedno pamćenja u ovoj knjizi.
Primjedbe
Objavi komentar