Kako manje misliti, Christel Petitcollin

RECENZIJA

Izdavač: Poetika

Ne znam odakle da krenem. Vidjela sam ovu knjigu negdje, možda na fejsu, možda u knjižari i znala sam da ju moram pročitati. Dok sam ju gledala razmišljala sam o tome kako mi može pomoć, kako može utjecati na moj život, razmišljala sam o tome što bih sve mogla naučiti iz nje i tako dok sam ju gledala shvatila sam da previše razmišljam o tome kako želim ovu knjigu. Jednostavno morala sam ju imati, morala sam ju pročitati.

"

• Bližnji ti govore da postavljaš previše pitanja.
• U tvojoj se glavi uvijek nešto kovitla - ponekad sanjaš o tome da pritisneš tipku za isključivanje uma.
• Imaš dojam da si s drugog planeta.
• Ne uspijevaš pronaći svoje mjesto.
• Osjećaš se neshvaćeno.

Opisuje li ijedna od ovih rečenica baš tebe? Ako je tako, zacijelo ćeš se prepoznati u profilu iznimno misleće osobe. Biti iznimnomisleći je zbilja zamorno, ali tvoj mozak - upravo taj koji previše razmišlja, pravi je dragulj. Njegova suptilnost, složenost i brzina kojom djeluje, zaista su zadivljujući a po snazi ga se može usporediti s motorom Formule 1.

"

I tako započela sam svoj put s ovom knjigom. Odmah na početku knjiga me oduševila. Autorica je imala razgovore s raznim ljudima te je skupljala razna iskustva i onda umjesto da samo čitamo o tome što nam se događa u glavi te da je sve nagađanje, možemo pročitati stvarne primjere. Tim iskustvima što je skupila dala nam je odličnu priliku vidjeti kako drugi razmišljaju. Ako previše razmišljamo, mogli smo dobiti osjećaj da nismo sami. Možda ipak nismo ludi ako nekad malo previše razmišljamo, možda ipak nismo ludi ako previše sanjarimo. Za iznimnomisleće to je stvarnost.

Odlično mi je što je svaki aspekt posebno opisan. Imamo uvid u hipersenzibilna osjetila, zatim možemo pročitati o našem identitetu te na kraju knjige imamo savjete za nošenje s ovime.

Nisam sigurna mogu li se smatrati iznimnomislećom osobom, ali znam da puno razmišljam. Fasciniralo me kad sam saznala koliko je osjetila pojačano kod takvih osoba. Sad mi je malo jasnije zašto bih se osjećala nelagodno kad je negdje previše bučno ili mi se jednostavno ne sviđa zvuk koji čujem. Sad mi je jasnije zašto su mi neki mirisi prejaki, zašto ne mogu podnijeti neke okuse. Prije čitanja ove knjige nisam imala pojma da se te stvari mogu povezati, ali evo čini se da mogu.

U nekim trenucima imala sam osjećaj da se ovo u knjizi nikako ne odnosi na mene. Ja jednostavno nisam takva i točka. Dok u drugim trenucima toliko bih shvatila osobu čija je priča. Toliko bih se povezala s tom osobom iako ju ne znam. Ponekad je teško doći do saznanja da nisi kao drugi. Da drugačije razmišljaš i da nisu svi kao ti. Ali kad dođemo do tog saznanja, život nam može postat lakši.

Svidjelo mi se što je opisano koju stranu mozga iznimnomisleće osobe više koriste. I to je desna strana mozga. Možda se pitate što to znači, zašto je to uopće bitno.

Kad osoba koristi više desnu polutku mozga, zapravo je kod te osobe izraženija kreativnost, maštanje, umjetnost, a neki bi čak rekli i da bolje čita ljude. A zašto je to bitno kod iznimnomislećih ljudi? Jer oni svojim razmišljanjem stvaraju kreativnost, maštaju, imaju mogućnost uočiti detalje koji bi im pomogli kod razumijevanja ljudi. 

Ali ima nešto što nisam spomenu na početku. Još nešto što me baš oduševilo je sam naziv, iznimnomisleći. Autorica je tijekom svojih razgovora pokušavala pronaći savršen naziv za takve ljude. Nekima se nije svidjelo daroviti pa je nekako došla do ovoga. Iznimnomisleći. To uopće ne zvuči loše. To znači da ti ljudi imaju iznimno mišljenje. I to mi se jako sviđa. 

„Jeanne Siaud Facchin, autorica knjige Darovito dijete odbija ih nazvati darovitima i umjesto toga odabrala je izraz "zebra". Riječ je dobro odabrana: zebra je atipična životinja, neukrotiva i posebna, koja se zna stopiti s krajobrazom. No ako ih se već uspoređuje sa životinjama, nedostaje usporedba sa psom, zbog njihove vjernosti, odanosti i privrženosti, ali i usporedba s mačkom, i to zbog njihove istančanosti, izoštrenosti njihova osjetila i naglašenog senzibiliteta. Zatim nedostaje usporedba s devom, zbog njihove silne izdržljivosti i svakako s hrčkom, koji se nevjerojatnom brzinom vrti u svojem kotaču!“

Knjiga je genijalna. Stvarno je. I mislim da ju ne bi trebali pročitati samo oni koji puno misle, već i svi njihovi prijatelji, cijela njihova obitelj, svaka osoba oko njih. Zašto? Zato da bi bolje razumjeli ljude u svojoj blizini. Da se iznimnomisleći ne osjećaju toliko odbačeno, da imaju potporu ljudi koji su im bliski. 

Iznimnomisleći ljudi imaju puno ljubavi u sebi i trebaju im ljudi koji će primiti tu ljubav, ali i oni trebaju ljubav od drugih. Nitko od nas nije stvoren da bude sam, bez prijatelja, bez obitelji, bez ljudi koji ih vole. Znam da iznimnomisleći, pa tako i ja sama, mogu nekad bit baš teški. Ali i tim ljudima treba netko za zagrljaj. Zato pročitajte ovu knjigu i poštujte svakoga. Pa koliko god ta osoba puno razmišljala.