Recenzija
Izdavač: Poetika
Ova knjiga mi je ostavila neobičan osjećaj. Nije me odmah “kupila”, nisam bila sigurna što točno osjećam tijekom čitanja, ali jedno mi je postalo sve jasnije – duboko vjerujem u postojanje srodnih duša. I upravo je to ono što ovaj roman nosi u svojoj srži.
Kroz priču dviju žena, jedne mlade i izgubljene, druge zrele i pune iskustva, Sabrina Philippe otvara prostor za razmišljanje o ljubavi koja nadilazi vrijeme, prostor i logiku. Njihov susret u kafiću na otoku Saint-Louis nije samo slučajnost, nego prijelomni trenutak – onaj u kojem se otvaraju vrata prema priči koja se možda već jednom dogodila. Ili se tek treba dogoditi.
Osobno, vjerujem da negdje postoji netko tko je “naš”. I da kad tu osobu prepoznamo – znamo. Ne jer to ima smisla, ne zato što je sve savršeno, nego zato što bez te osobe svijet izgleda nekako praznije. I upravo taj osjećaj vječne povezanosti, ta dublja nit koja se ne prekida čak ni kroz različite živote, središnja je nit ovog romana.
Philippe piše tiho, nježno, pomalo poetski, i ne nudi odgovore – samo pitanja. Nije ovo ljubavni roman u klasičnom smislu. Ovo je priča o traženju, o gubitku, o prihvaćanju. O osjećaju da je ljubav mnogo više od onoga što možemo objasniti riječima.
Za sve koji su se ikad pitali je li susret s nekim došao “s razlogom”, ova knjiga će biti podsjetnik – da duše možda zaista, uvijek pronađu svoj put. Čak i kad izgleda kao da su zalutale.
Primjedbe
Objavi komentar