Recenzija
Izdavač: Mozaik
Mislim da mi se ova knjiga najmanje od svih sviđa. I to je samo zbog radnje. A sad ću vam objasniti zašto.
“U Hogwartsu se održava Tromagijski turnir. Samo učenici koji su navršili sedamnaest godina smiju prisustvovati. Zato četrnaestogodišnji Harry može samo sanjariti kako pobjeđuje na turniru.
Ali kad na Noć vještica Plameni pehar odabere natjecatelje, Harry problijedi čuvši i svoje ime. Morat će se suočiti sa smrtonosnim zadacima, zmajevima i crnim magima. No, uz pomoć svojih najboljih prijatelja Rona i Hermione, izvući će živu glavu… možda.”
Ova knjiga je dosta tužna. Naravno, postoje i tužnije scene u cijelom serijalu, ali meni su neke od ovih scena najtužnije.
Tužno mi je kad se Ron ne druži s Harryjem. Razumijem obje strane. Ron je ljubomoran jer se sve uvijek vrti oko Harryja. Harry je uvijek u centru pažnje, pa čak kad je i njegova obitelj u pitanju. A razumijem donekle i Harryja zašto nije prvi prešao preko svega i pokušao popraviti odnose. Nije on htio biti u centru pažnje, sve se nekako događalo njemu slučajno.
A najtužnije od svega mi je kad Cedric umre, tj kad Harry donese njegovo tijelo roditeljima. Ne mogu ni zamisliti kolika je to bol. Taj trenutak, ta scena mi je toliko tužna, toliko me emotivno pogodi.
Zbog toga mi je ova knjiga najlošija jer me dosta uništi. Ne mislim da je sama knjiga loša. Odlična je. Ali me jako rastuži i znam da nakon nje dolaze crni i teški dani za magični svijet.
Knjiga je nekako sredina događanja. Do te knjige Harry i nema toliko loš život. Napokon je pronašao prijatelje, ide u školu, ima kuma, ali nakon te knjige sve ide na gore.
Mislim da će sve knjiga svidjeti svima koji su pročitali prva tri dijela. Samo nastavite hrabro, možete vi to.
Primjedbe
Objavi komentar