Recenzija antropocena, John Green

RECENZIJA

Izdavač: Fokus na hit

Odakle krenuti, što reći, a ne pretjerati?

Volim Greena i njegove knjige. Obožavam Greena i njegove knjige. Mislila sam da je to tako jer mi se svidjela tematika o kojoj je pisao, mislila sam da je to bilo zbog ljubavi u knjigama, možda nekad nedorečenog kraja, ali čitajući ovu knjigu shvatila sam da Greenove knjige volim zbog njega.

Toliko malo sam znala o njemu, mislila sam da je obični čovjek koji vodi običan život i s vremena na vrijeme napiše neku predobru knjigu za kojom svi polude i koja stvarno bude predobra. Ali Green ni po čemu nije tek tamo neki običan čovjek. On je čovjek sa svojim problemima, sa svojim vrlinama, koje ja nisam znala sve do čitanja ove knjige.

"Pred nama je zbirka eseja u kojima ovaj svjetski priznati autor analizira i recenzira planet na kojem se sve vrti oko čovjeka. Smiješne, složene i bogate detaljima, recenzije prikazuju proturječja suvremenog čovječanstva; antropocena kao trenutačnog geološkog razdoblja u kojem su ljudi duboko preoblikovali planet i njegovu biološku raznolikost. Naša je vrsta istovremeno i previše moćna i ni približno dovoljno moćna, što je paradoks koji je isplivao na površinu u globalnoj pandemiji koja nas je i razdvojila i povezala. 

Danas su svi postali recenzenti i sve je postalo predmet recenzije. Ljestvica s pet zvjezdica više se ne koristi samo za ocjenjivanje knjiga i filmova već i javnih zahoda i fotografa vjenčanja. Scena u filmskoj ekranizaciji mog romana Greška u našim zvijezdama snimljena je na klupi u Amsterdamu; ta klupa danas ima stotine recenzija na Googleu. (Moja omiljena, s trima zvjezdicama, u cijelosti glasi: „To je samo klupa.“) John Green"

Prvo, smiješno mi je što ja pišem recenziju na Greenove recenzije, posebno zbog ovog dijela koji se nalazi na koricama knjige gdje piše kako se sve svelo na recenzije. Jednostavno me to zabavlja, ali ja ne dajem ocjene knjigama, jednostavno se ne mogu natjerati da odlučim koja bi ocjena bila fer i korektna za svaku knjigu. Nekad se knjige razlikuju za nijansu i kad bih javno napisala ocjenu, to bi bio neki broj s decimalnim zarezom jer tko zna na kojoj decimali bi bila razlika između dvije ocjene.

Greenov stil pisanja je toliko jedinstven da ga ne mogu ni s kim usporediti i toliko predivan da nemam riječi kojima bih ga opisala. Volim koliko toga što on napiše zvuči tako predivno, što se toliko njegovih rečenica može koristiti kao citati koji su prigodni za skoro sve prilike, a možda čak i za sve prilike. Stvarno sam bila uvjerena da njegove knjige volim zbog toga što su ljubavne, ali ta ljubav je došla zbog njega.

Obradio je toliko teških tema u njegovim knjigama i jedna od dražih bila mi je o OKP-u. OKP je kratica za opsesivno-kompulzivni poremećaj (ako ne znate što je to, slobodno otvorite klikom na ovaj ružičasti tekst koji će vas odvesti na stranicu wikipedije gdje je objašnjeno). U knjizi Nikad kraja kornjačama, glavni lik Aza suočava se s OKP-om. Baš zbog toga mi je to najdraža knjiga. Radnja je isto odlična, ali način na koji je opisano kako se Aza osjeća me jednostavno osvojio. Znam kakav je to osjećaj. Ja bih mogla reći da imam mali OKP s kupovinom online i plaćanjem online i tako svega toga gdje moram unijeti neke podatke. Nakon što napišem adresu, moram ju provjeriti toliko puta jer ima osjećaj da sam nešto krivo unijela, pa me hvata panika jer možda ja ne vidim grešku, a što ako ima greška i dostava mi ode na krivu adresu, a ja sam već platila paket. Onda provjerim to toliko puta kad već više i sama znam da sam prešla normalnu granicu. Nakon pola sata (ako je dobar dan), sama si kažem da je sve u redu i završim s tim, a nekad zna potrajat i sat vremena, čak i više, sve ovisi o tome koliko je bitno to što radim. 

Čitajući recenzije u ovoj knjizi, saznala sam da se sam John bori s tim. Tek tad sam shvatila da je Azine osjećaje toliko dobro opisao jer ih je i sam osjećao. Zbog toga mi je bio još draži. Nisam mislila da je to moguće, ali bilo je.

Kroz recenzije u ovoj knjizi, možemo upoznati Greena. Uveo nas je u svoj svijet i bio iskren s nama. Govori nam što mu se svidjelo, što mu se nije svidjelo, govori nam što je utjecalo na njega kao osobu, a što nije. Možemo saznati koliko vjeruje svom bratu Hanku koji se ponaša kao da je on stariji brat, vidimo koliko ga cijeni i koliko voli njegove savjete. Kad mu je potrebna riječ utjehe, obrati se njemu koji mu je pruži. Toliko toga novoga sam saznala o Greenu i kad budem čitala ponovno njegove knjige, gledat ću na njihovu radnju potpuno drugačije, gledat ću koji lik mu je najsličniji i u kojem liku se on sam nalazi.

Dvije recenzije koje su mi se najviše svidjele su Mirisne naljepnice i Zalasci Sunca. Recenzija o mirisnim naljepnicama mi se svidjela zbog toga što govori koliko su mu one bile bitne u djetinjstvu. Priča o zlostavljanju koje je trpio u školi i o tome koliku su mu utjehu one pružile. Smatram da je potrebno puno snage za reći tako nešto velikom broju ljudi. Mirisnim naljepnicama dao je tri i pol zvjezdice. Recenzija o zalasku Sunca mi se svidjela zbog ljepote o kojoj je pisao. Oduševljen je zalascima Sunca i oduševljenjem koje mu pružaju. Zalasci Sunca ga podsjete na psa Williyja koji je preminuo, podsjećaju ga na ranjivost koju je njegov pas pokazivao njemu i sve to me toliko dojmilo da sam ovu recenziju zapamtila kao najdražu od svih koje je napisao. Zalascima Sunca je dao pet zvjezdica.

U recenzijama se dotaknuo toliko različitih tema te je čak pisao i o pandemiji koja je zavladala svijetom. Toliko toga je spomenuo i na prvu ne bih baš vidjela povezanost nekih priča s recenzijama, ali na kraju recenzije dao bi dobar zaključak zbog čega bi sve bilo jasno.

Dosta brzo sam pročitala ovu knjigu. Svakom pročitanom stranicom sve me više zanimalo što još može reći. Nakon nekih priča koje je ispričao, dobila bih osjećaj da nema više ništa privatno za podijeliti, a on bi mi onda dao još neku priču koja bi me iznenadila. 

Knjiga mi se jako svidjela. Bila sam malo sumnjičava na početku jer su to ipak recenzije, ali stvarno sam oduševljena pročitanim. Jako mi se svidjelo koliko je toga napisao i koje je stvari recenzirao. Njegove recenzije su stvarno nešto posebno te se nadam da ću jednog dana barem malo oduševljavati kao on. Preporučila bih svim Greenovim ljubiteljima da pročitaju ovu knjigu jer će tako još bolje razumjeti njegove ostale knjige, ali preporučila bih ovu knjigu i onima koji ga žele bolje upoznati. Možete saznati toliko toga zbog čega ćete ga obožavati još više.

Recenzije su kratke i ne morate ih čitati redom. Naravno bolje shvatite njegov život i tijek života ako čitate redom, ali možete pročitati i samo ono što vas zanima. Dajte ovoj knjizi priliku, možda vam se svidi, možda zbog nje zavolite Greena, a možda baš ona bude razlog zbog koje ćete i vi početi pisati recenzije. 

Za kraj vam ostavljam nekoliko citata koji su mi se svidjeli.

• "Potrošio sam mjesec dana gradeći jednostavnu ravnu stazu da bih na kraju shvatio da život nije jednostavan, ravan put, već niz vrtoglavih labirinata koji se preklapaju jedan preko drugog." (str. 15)
• "Kao čovjeku tvoj su najveći problem drugi ljudi. Čine te ranjivim i oslanjaš se na njih. Ali zamisli, umjesto toga, da si rijeka, ili pustinja, ili polarni medvjed u dvadeset i prvom stoljeću. Tvoj najveći problem i dalje su ljudi. Još uvijek te čine ranjivim i oslanjaš se na njih." (str. 17)
• "Čak i razdvojeni, vezani smo jedni za druge." (str. 19)
• "Diveći se savršenstvu tog lista, sjetio sam se da je estetika ljepota podjednako ovisi o tome kako gledate, kao i o tome što vidite. Od kvarka do supernove, toliko je toga vrijedno divljenja. Ono što manjka jest naša pažnja, naša sposobnost i spremnost da postupimo sa strahopoštovanjem." (str. 43)
• "Sve jednom završi ili barem završi sve s čim su se ljudi dosad susreli."  (str. 68)
• "Ne možete vidjeti budućnost - sigurno ne njezine užase, ali ne možete vidjeti ni čuda koja dolaze, trenutke radosti prožete svjetlošću koji čekaju svakog od nas." (str. 113)
• "Možda ste s tom osobom izašli na ručak, jer ručak je vremenski ograničeno iskustvo, a prisutnost te osobe možete podnijeti samo u malim količinama." (str. 115)
• "Iskreno vjerujem da je bolje ne znati ništa, nego znati nešto što nije istina." (str. 133)
• "Svi vole slobodu dok se ne nađu u svemiru, apsolutno slobodni, u svemirskom odijelu sa spremnikom zraka dostatnim za samo četrdeset i pet minuta disanja." (str. 222)
• "Nema jasne granice između mašte i sjećanja." (str. 231)