RECENZIJA
Izdavač: Fokus na hit
Greška u našim zvijezdama je ljubavni roman za mlade kojeg je napisao John Green. Jedna o zanimljivosti o Greenu, koja me baš pozitivno iznenadila, je njegov youtube kanal koji dijeli s bratom Hankom. Link ću vam ostaviti na kraju recenzije.
Kratki sadržaj:
Hazel je šesnaestogodišnjakinja koja im rak. I to rak koji je u posljednjoj fazi. Augustus je sedamnaestogodišnjak koji je pobijedio svoju zloćudnu bolest. Ali je ostao bez noge.
I tako je Hazel odbijala otići na sastanke s ostalim ljudima koji imaju rak, ali uz težak nagovor majke, otišla je. I tako je upoznala Augustusa. Iako ova knjiga završi smrću, ovo nije knjiga o smrti, o raku, ovo je knjiga o ljubavi. O jedinstvenoj ljubavi koja se razvila između dva lika.
Greška u našim zvijezdama je jednostavno predivna. Predugo sam ju imala na polici, ali sam ju odbijala pročitati. Čitala sam ostale romane od Greena i ni jedan ne završi sretno. Dobro, možda neki završe sretno, ali meni je kraj uvijek nekako nedovršen, kao da je ostavio mogućnost da sami izmislimo sretan kraj i dodijelimo ga likovima.
Ali ova knjiga, za nju sam znala da je tužna. Pokušala sam gledat film nekoliko puta ali nisam ga mogla pogledati do kraja. Toliko sam toga čula o knjizi i zanimalo me zašto ju ljudi toliko hvale kad je tako tužna. Pa sad mi je očito da ju hvale jer je predivna.
Roman je započeo s jednostavnim upoznavanjem likova i čim je na početku jedan od likova bolestan, znaš da to neće završit dobro. Zato nam Green u ovom romanu daje 2 glavna lika, od kojih su oba bolesna. Dobitna kombinacija. Napetost je do kraja jer ne znam tko od njih neće dobiti sretan kraj. Jer od početka znam da je roman tužan.
I tako, počnem čitat, odmah se povežem s likovima jer su stvarno odlično prikazani, pa onda počne i veselje s njima, onda počne i tuga. Ali tu negdje pojavi se i nada. Što ako su ljudi lagali? Što ako nitko od njih ne umre već je kraj tužan zbog nečeg drugog, možda su samo prekinuli. Pa, čini se da ljudi nisu lagali.
Možda vam to zvuči kao veliki spojler, ali čitala sam dovoljno Greenovih knjiga da znam da ne očekujem sretan kraj. Možda nedovršen, možda malo sretan, ali s ovakvim likovima, znam što me čeka.
Možda je to kod mene bio glavni problem. Uzela sam knjigu i znala sam da ću plakat. Možda bi emocije bile jače da nisam to znala, možda bi bile slabije, ali to je nešto što nikad neću saznati.
Nego, da se malo udaljim od toga. Ova knjiga je predivna zbog više razloga. Krenete ju čitati i imate onaj osjećaj zaljubljenosti. Likovi su nam dali mogućnost da proživimo i taj osjećaj, što je stvarno jako bitno kod ljubavnih romana. Bili smo s njima od početka do kraja.
Augustus je jedan jako zanimljiv lik. Zagrnuo se plaštom sarkazma kojim je skrivao svoj strah. Kako je isto bolovao, ostao bez noge, bilo ga je strah da će umrijeti te da će ga svi zaboraviti. Žudio je za tim da pokaže koliko je bio bitan za ovaj svijet. Žudio je za jednim junačkim dijelom koje bi promijenilo nekome život na bolje.
„Svakako bojim se zemaljskog zaborava. Ali mislim, ne bih htio zvučati poput mojih roditelja, ali vjerujem da ljudi imaju duše i vjerujem u očuvanje duša. Strah od zaborava nešto je drugo, strah da neću moći dati ništa u zamjenu za svoj život. Ako život ne živiš u službi većeg dobra, onda barem trebaš umrijeti smrću koja je u službi većeg dobra, znaš? A ja se bojim da neću dobiti život ili smrt koji nešto znače.“
Čitajući knjigu shvatila sam da taj strah uopće nije toliko čudan koliko bi nam mogao zvučati. Svatko od nas trebao bi imati želju biti što bolji. Trebao bi nam biti cilj da budemo najbolja verzija sebe, a nekad tu verziju možemo dobiti ako damo sebe nekome drugome. I to možemo napraviti pomažući, nekim akcijama koje će pridonijeti društvu. I tako nešto može biti naše "junaštvo". Možda će nas ljudi zaboraviti, možda će zaboraviti naše ime, ali će se sjećati dobrog djela jer takve stvari ostaju u sjećanju.
Nešto što mi se jako svidjelo u ovoj knjizi je način na koji su likovi doživljavali ljubav. Uz Hazel i Augustusa, mogli smo pročitati o još jednom ljubavnom paru. O Isaacu i njegovoj curi. Isaac je zbog svoje bolesti izgubio oba oka i morao se nositi s tim, a njegova cura se nije morala nositi s tim pa ga je ostavila. Način na koji je on doživio ljubav me stvarno pogodila. On ju je vidio kao obećanje, a prekidom imao je osjećaj kao je njegova cura prekršila obećanje.
„"Ponekad ljudi ne razumiju obećanja koja daju, dok ih daju", objasnila sam.
Isaac me prostrijelio pogledom. "Točno, naravno. Ali ipak ispuniš obećanje. To je ljubav. Ljubav je ako ipak ispuniš obećanje. Zar ne vjeruješ u pravu ljubav?"
Nisam odgovorila. Nisam imala odgovor. Ali mislila sam da je to, ako prava ljubav stvarno postoji, prilično dobra definicija.
"Pa, ja vjerujem u pravu ljubav", rekao je Isaac. "I volim je. A ona je obećala. Ona mi je obećala zauvijek."“
Ova knjiga je stvarno knjiga za mlade. Nisam čitala na izvornom jeziku, ali mogla bih se usuditi reći kako je knjiga stvarno prilagođena tinejdžerima. Pitka i lagana za čitanje, bez teških rečenica, a opet s rečenicama punih osjećaja i životnih lekcija. Ja sam ju brzo čitala, upijala sam svaku riječ nevjerojatnom brzinom, a opet bilo je trenutaka kad bih ostavila knjigu i postavljala si pitanja o životu.
Kroz život mladih ljudi koji se pate s bolestima, možemo vidjeti koliko mi toga imamo u životu, barem koliko toga trenutno imamo. Možemo se zaljubiti bez straha da ćemo iznenada napustiti tu osobu, možemo putovanje prebaciti za sljedeću godinu jer nemamo nekakvih prepreka koje bi mogle utjecati na to. Možemo živjeti punim plućima, a mi to sve ostavljamo za nekad kasnije. Ali likovi ove knjige možda nemaju to kasnije, pa neki od njih žive za taj trenutak koji imaju.
Ovaj roman je predivan. Znam, već sam naporna s tim, ali stvarno je. Pun je pouka koje nas mogu nešto naučiti, daje nam nadu za bolje sutra, zapravo nam daje taj jedan dodatni trenutak od kojeg bježimo. Možda nam daje mogućnost da prihvatimo danas i ne ostavljamo ništa za sutra.
Link za youtube: https://www.youtube.com/channel/UCX6b17PVsYBQ0ip5gyeme-Q
Primjedbe
Objavi komentar