Auggie i ja, R. J. Palacio

RECENZIJA

Izdavač: Fokus

Auggie i ja roman je koji se sastoji od tri odvojene, ali opet povezane priče. Roman je napisala R. J. Palacio, autorica svjetskog mega hita Čudo. 

Kratki sadržaj:

Ovaj roman sastoji se od tri priče. Svaka priča je ispričana iz perspektive jednog lika iz Auggievog života. Prvu priču napisao je Julian. Njega znamo kao malog zlostavljača kojem je glavni cilj bio biti bezobrazan prema Auggieu. Drugi pripovjedač je Christopher. On je Auggiev dugogodišnji prijatelj. A treća priča je o Charlotte koja je bila jedna od troje djece koji su Auggieu morali poželjeti dobrodošlicu.

Julianova priča je ona priča koja me u isto vrijeme živcirala i činila tužnom. Iako je priča ispričana iz njegove perspektive, on i dalje ispada zlikovac, on je i dalje zločest prema Auggieu, a čak ne osjeća ni trunku kajanja zbog toga. Ovdje možemo pročitati s čim se Julian suočava i možemo otkriti koji je njegov glavni razlog takvog ponašanja. Nije mu bilo savršeno u životu i moramo shvatiti kako je on ipak dijete koji ide u 5. razred osnovne škole. Ako stanemo na trenutak i razmislimo o tome, on je dijete kojeg je strah. On je jednostavno dijete kojeg je strah. Sva ta zadirkivanja i bezobrazno ponašanje dolazi zbog toga što ga je strah i zbog toga što njegova "super-mama" opravdava njegove postupke. Ali na samom kraju, uz tužnu priču svoje bake, shvati koliko je pogriješio i shvati da može činiti bolje stvari, da može biti dobar dječak. A to je najbitnije od svega. Bitno je shvatiti da nas ne čine naši postupci, već promjene koje ćemo napraviti ako postupci nisu dobri. Nikad nas ne definira samo jedna stvar i uvijek imamo mogućnost za napredak. 

Druga priča je o Christopheru. On je Auggiev najstariji prijatelj. Poznaje ga doslovno od rođenja. U njegovoj priči možemo pročitati kako se on u jako ranoj dobi suočio s tim kako Auggie izgleda. Otprilike kad je imao 4 godine je po prvi put primijetio kako je Auggie drugačiji. Trudio se biti mu dobar prijatelj, pa čak i onda kad je bilo teško. Ali zbog Auggiea on je imao nekoliko teških trenutaka sa svojom obitelji. Opet moramo uzeti u obzir kako je ova priča nastala kad je on bio dječak u 5. razredu osnovne škole i kako je u svakom trenutku koji priča mlađi od toga. Nažalost zbog Auggiea i njegove operacije, njegova mama je zakasnila na njegov rođendan. Vjerujem da su nam, barem većini, rođendani bili bitni dok smo bili djeca. I zamislite kako biste se vi osjećali da vaša majka propusti vaš rođendan zbog nekog drugog djeteta, a vi zapravo ne možete shvatiti zašto je on baš toliko drugačiji i posebniji od vas. Bilo mu je teško, ali na kraju su Auggie i Chris pronašli način da ostanu prijatelji.

Zadnja priča pripala je Charlotte. Ona je pametna i pristojna djevojčica. Ona je bila jedno od troje djece koji su bili Auggiev tim dobrodošlice. Trudila se ostati neutralna što se tiče Auggiea i njegovog odnosa s drugom djecom. Nije ga zadirkivala, ali nije se ni družila s njim. Bila je pristojna i draga prema njemu. Ali ni njoj nije bilo lako, iako u ovoj priči nekako najmanje vidimo koliko je i kako Auggie utjecao na njezin život. Bavila se plesom te je bila izabrana za ulogu zajedno s druge dvije djevojčice. Nekako je očekivala da će ta uloga promijeniti njezin život, ali nije. Kad je završila vidjela je što je bitno u njezinom životu. Jedino na kraju nije dobila nagradu za karitativne akcije koje je organizirala.

Prvo, mala napomena za sve. Ako ste prije previše vremena čitali Čudo, a želite pročitati ovu knjigu, prvo ponovno pročitajte Čudo kako biste se lakše snašli s imenima. 

Knjiga je stvarno potreban "nastavak". Odmah u uvodu vidimo kako autorica nije imala u planu pisati nastavke na Čudo, ali kad je dobila priliku napisati priče o sporednim likovima, radosno ju je prihvatila. Bilo je stvarno zanimljivo i lijepo vidjeti što se zapravo događalo u pozadini knjige Čudo.

Kao što sam već napisala, svaki od ova 3 lika ima svoju posebnu priču i iz svake priče možemo izvući neki zaključak. Od sve tri priče, imam osjećaj kako je Julian imao najviše problema. Odgojen je na takav način kakav je i nije on kriv za većinu svojih postupaka. Kada je radio krive i loše stvari, dobio je potporu svoje majke koja ga je branila i podržavala. Bez bake, ne bi nikada shvatio kako je napravio nešto pogrešno. On kao dijete koje ide u 5. razred osnovne škole možda ne može još u potpunosti razlikovati dobro i loše, možda razlikuje dobro i loše zbog načina na koji je naučen. Dok sam čitala Čudo, vjerojatno nisam bila oduševljena njegovim ponašanjem. Auggie je bio glavni lik i bilo je bitno samo ono što se njemu događa, sve ostalo bilo je nebitno. Ali ova priča stavila je fokus na Juliana i napokon smo mogli vidjeti njegovu stranu priče.

Nitko od nas ne voli nasilnike, ali nekad oni imaju najviše problema, ali nisu naučeni kako se suočiti s njima pa svoje nezadovoljstvo iskaljuju na drugoj djeci. Možda je glupo i ružno što je Juliana bilo strah Auggievog lica, ali mogla bih pretpostaviti da on kao dijete nije bio naučen na toliku različitost. I onda je nekako normalno da ga plaše drugačije i nove stvari. Smatram da su roditelji tu problem što mu nisu onda pokušali objasniti, već su dodatno poticali njegove strahove. Ali eto, njegova priča je imala sretan kraj.

Smatram da je Palacio stvarno odlično opisala svakog od ovih likova. Detaljno je objasnila njihovu psihu što smatram iznimno važnim kod "ovakvih" knjiga. 

Ova knjiga nije jedna od onih koje uzmemo čitati kako bismo odmorili mozak, ovo je jedna od onih knjiga koja će probuditi osjećaje u nama. Bit ćemo sretni u nekim trenucima, u nekim trenucima ćemo plakati, ali bitno je samo da osjećamo. Možda će neki osjećati ljutnju, neki razočaranost, ali ovo je takva knjiga. Ovo je knjiga uz koju možemo osjećati. 

I zato je bitno detaljno razraditi dubinu likova. Bez dubine likova, ne bismo imali priliku osjećati uz njih, ne bismo ih mogli upoznati.

U nekim trenucima sam imala osjećaj kao da sam ja dio knjige. Sjedim tamo pokraj Juliana i gledam ga kako napokon osjeća krivnju. Ne mislim da je to loše, taj osjećaj krivnje ga je izgradio kao čovjeka. Dok u nekim drugim trenucima imam osjećaj kao da sam neki prolaznik koji je samo načuo dijelove cijele priče.

Ova knjiga je stvarno iznimna i nakon Čuda, stvarno je vrijedna čitanja. Vrijedna je svake utrošene sekunde i vrijedna je svih onih prolivenih suza.